AKADEMIK DAVORIN RUDOLF, PREDSJEDNIK HRVATSKOGA IZASLANSTVA U MJEŠOVITOJ HRVATSKO-SLOVENSKOJ KOMISIJI ZA RAZGRANIČENJE

Ne može se popuštati Sloveniji, država nije ničija privatna imovina!

Slovensko "crveno svjetlo" hrvatskim pristupnim pregovorima za ulazak u članstvo EU-a izazvalo je neugodno iznenađanje i u Hrvatskoj i u zemljama EU-a. Gdje su zapravo uzroci problema, na što se Slovenija poziva, te na čemu temelji svoj tvrdi stav, pitali smo akademika Davorina Rudolfa, predsjednika hrvatskog izaslanstva u Mješovitoj hrvatsko-slovenskoj komisiji za razgraničenje.
Gospodin Rudolf iskusan je političar, a u svezi s pitanjima granica i razgraničenja, posebno sa susjednom Slovenijom, upoznat je vjerojatno i najviše od svih koji su se tim pitanjem kod nas bavili...

Jeste li i Vi, bez obzira na Vaše iskustvo, iznenađeni tvrdim stavom Republike Slovenije prema Hrvatskoj?

Tvrd stav mogu i razumjeti, ali iracionalan ne mogu. U međunarodnim odnosima nema iznenađenja. Ali tko je mogao pretpostaviti da će nam od 27 država članica Europske unije baš Slovenija, naš prvi susjed, onemogućiti pregovore, a to znači i pravodobno punopravno članstvo u EU? Razumijem svačija nastojanja i borbu za ostvarivanje državnih interesa, ali blokirati Hrvatsku pred vratima EU-a zbog tobožnjeg prejudiciranja granice, e to je izvan svake pameti! Što je Ljubljani to trebalo? Pa sa Slovenijom smo osuđeni na susjedstvo, dobro se poznajemo, sedamdeset godina smo živjeli u istoj državi, milijun Slovenaca boravilo je ove godine u Hrvatskoj, a kolone Hrvata odlaze u Sloveniju na odmor i skijanje... Blokiranje naših pregovora u Bruxellesu totalna je kratkovidnost slovenske političke elite.

Nema članstva bez pristanka Slovenije

Može li Hrvatska postati punopravna članica EU-a bez pristanka Slovenije?

Ne može. U EU vlada načelo jednoglasja. S ulaskom nove države u Uniju moraju se složiti sve članice EU-a. Mislim da su sve ostale članice EU-a razočarane potezom Ljubljane. Zahtjevi svake države, pa i Slovenije, za utvrđivanje njezine granice prema njezinim viđenjima i kriterijima legitimni su, neovisno o tome slažu li se s našim gledištima ili ne. Uostalom, u međunarodnome pravu postoji spor, iako samo jedna država neko pitanje smatra prijepornim, a druga država ne. Zbog toga se pregovara, ide pred sud. Blokada pregovora Hrvatskoj je izvan toga konteksta i to je prgav, neprimjeren, žalostan čin dežele...

Slovenija uglavnom istura najagilnijeg Zmagu Jelinčiča, koji je još prije dvije godine u intervjuu našem listu tvrdio da i Srbija ima pravo na dio Jadranskog mora, te najavio konferenciju "svih država bivše Jugoslavije o tom pitanju"?

Gospodin Jelinčič je profesionalni trovač hrvatsko-slovenskih odnosa. Njegova gledišta o hrvatsko-slovenskoj granici na rijeci Mirni kod Novigrada, ili kod Rijeke, krajnje su opasna, jer izražavaju teritorijalne pretenzije, dakako neutemeljene i nedopustive. Prije svega politički, a i pravno. Njega mnogi ne uzimaju ozbiljno, ali valja imati na umu da je on prvak jedne parlamentarne stranke, a bogami, dobio je i podosta glasova na izborima za predsjednika Slovenije. Ne zaboravite da su ratovi na području bivše Jugoslavije počeli 1991. prije svega zbog teritorija.

Kako onda reagirati u takvoj kompliciranoj situaciji, što sad može (i treba) učiniti Hrvatska?

Uporno zagovarati rješenje graničnoga problema pred nepristranim međunarodnim pravosudnim tijelom! Primjerice, Međunarodnim sudom pravde u Haagu, glavnim sudskim organom Ujedinjenih naroda. Taj Sud nije u nikakvoj svezi s Tribunalom za bivšu Jugoslaviju, a ni s Međunarodnim krivičnim sudom. Ima 15 sudaca među kojima ni jedan nije Hrvat ili Slovenac. Presude su obvezne za stranke u sporu, nema prava žalbe. Do sada je tome Sudu povjerilo sporove o granicama ili suverenitetu oko 50 država. Zašto ne bismo i mi?

Sud, pravda i načelo pravednosti

Što se podrazumijeva pod terminom "načelo pravednosti", koje Slovenci stalno spominju. Prema njihovu mišljenju, Sud bi morao presuditi u skladu s tim načelom, to je njihov uvjet?

Svaki sud i arbitraža rješava sporove između država pravedno. Prema službenoj dužnosti. Ako biste zatražili od suda da rješava spor "pravedno", suci bi se uvrijedili. Međutim, ako primjenjuje "načelo pravednosti", onda nije dužan uzeti u obzir važeća pravna pravila koja obvezuju obje države u sporu, već rješava spor onako kako on misli da je najbolje. Subjektivno. Bosanci bi rekli "kako mu se ćejfne". Ne mora, dakle, primijeniti međunarodne ugovore obvezne za Hrvatsku i Sloveniju. "Načelo pravednosti" je, dakle, tehnički termin, a riječ 'pravednost' ovdje nema značenje i smisao koje inače ima u svkodnevnom razgovoru. Na takav način suđenja moraju ga izričito ovlastiti obje države.

Postoje li o tom pitanju iskustva, odnosno zna li se neka presuda donijeta prema tome načelu?

Ne. Od 1920. do danas, nikada ni jedna država nije ovlastila Međunarodni sud pravde da spor rješava prema tome načelu!

Može li onda Hrvatska prihvatiti takav zahtjev Slovenije?

Ne može. Male države dužne su poštivati međunarodno pravo. Ako se ono ne primjenjuje, onda u međunarodnim odnosima vlada moć ili sila.

U "Beloj knjizi", koju je slovensko Ministartvo vanjskih poslova objavilo prije dvije godine, na kopnu su navedene četiri sporne točke: Snježnik, Bijela krajina-Sekulići, Mura i područje ušća Dragonje. Dakako, i granica na moru, jer zahtijevaju, između ostaloga, cjelokupan akvatorij Savudrijskoga zaljeva i morski "koridor", tzv. "izlaz u otvoreno more". Hrvatska takve zahtjeve na moru ne može prihvatiti. U svijetu nema obale bez mora. More je akcesorij, pripadak kopnu, slijedi sudbinu kopna. Čim neka država izbije na obalu automatski stječe i pojas mora uz tu obalu. Kad bismo usvojili zahtjev Slovenije, onda bi naš građanin, koji je na obali hrvatske Savudrije umočio nogu u more, povrijedio državni teritorij Slovenije.

Kad se to sve zna, pitanje je onda koji je uobičajeni način rješavanja ovakvih međudržavnih sporova?

Civilizacijski način rješavanja sporova jest (budući da izravni hrvatsko-slovenski pregovori i posredovanje bivšeg američkog ministra obrane W.Perryja 1999. nisu uspjeli) - izlazak pred sud. Možemo se, naravno, još uvijek i dogovoriti: povucimo granicu onako kako je povučena u najvećemu broju država u svijetu, a "režim", interese Slovenije glede prolaska njezinih brodova našim morem i glede ribolova, možemo dogovoriti posebnim sporazumima. Granica se u prirodi ne vidi, ali režim na granici i te kako se osjeća ako vas tamo neki policajac ili carinik gnjavi satima.

Protiv bojkota trgovine i kupovine

Sve što se događa nije moglo proteći bez potresa i na drugim razinama. Kako komentirate primjerice zahtjeve za bojkotom slovenskih proizvoda?

Nije nam to ni svrhovito ni umno, a ni potrebito. Nije to na našoj razini.

Što vas osobno u cijeloj toj nimalo ugodnoj situaciji najviše zabrinjava?

Animozitet koji se izaziva kod građana. Bilo hrvatskih, bilo slovenskih. Od animoziteta do mržnje malen je korak. Građani, hrvatski i slovenski, žele jednostavne stvari: živjeti bolje, s manje muka, da susjede osjećaju kao prijatelje, prelaziti granicu bez suvišnih procedura i komplikacija. No, animozitete - ne govorim to navijački jer sam Hrvat - izazivaju slovenski političari.

Koliko znam, Hrvatska je Sloveniji nudila neke važne ustupke?

Jest. Nažalost, nije bilo kontraustupaka. U međunarodnim odnosima nikada ne možete postići maksimalističke ciljeve. Uvijek se postižu kompromisi. Ustupci, međutim, moraju biti uzajamni...

izvor: Glas Slavonije, Vesna KLJAJIĆ, objavljeno 27.12.2008.